Krajem prošle godine Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) objavila je da sumnja u još jednu epidemiju kuge na Madagaskaru.

One bolesti koja je kao bubonska kuga od Srednjeg vijeka, pa sve do, u nekim slučajevima, 17. stoljeća kosila nebrojene milione ljudi i na Starom kontinentu.

Govorimo o jedinoj pošasti koju je čovječanstvo počastilo personificiranjem kao jednog od jahača apokalipse, o bolesti za koju prosječni zapadnjak "zna" da pripada dalekoj prošlosti.

Da to baš nije tako pokazuje, naprmijer, to što je prije nekoliko dana New Mexico objavio i treći ovogodišnji slučaj te bolesti. Pa iako SAD godišnje bilježi prosječno sedam (!) slučajeva kuge, ovo bi najmoćnijoj naciji svijeta mogla biti odavno rekordna godina U periodu od 2010. do 2015. godine, prema WHO, u SAD-u je bilo najmanje 39 oboljelih od kojih je pet umrlo. Čak se i Dr. House u jednoj od epizoda suočio sa slučajem kuge.

U svijetu od kuge inače najviše stradaju na Madagaskaru; tri četvrtine svih slučajeva u svijetu od 2010. otpadaju na tu zemlju koja u Africi nije ni najsiromašnija, koja nije ni nefunkcionalna, koju ne razdiru ratovi.

Pročitajte još:

>>>>> 45 GODINA OD NAJVEĆE EPIDEMIJE U JUGOSLAVIJI Stručnjaci upozoravaju: Variola vera opet nam prijeti!?

Epidemija 2

U pet godina od 2010. tamo je bilo 3.248 oboljelih ljudi i 584 umrlih. U januaru je WHO obznanio još jednu epidemiju sa 62 oboljela u području u kojem nije bilo kuge još od 1950.

Kongo je sljedeći u kojem se umire od kuge sa 586 oboljelih u pet godina i 67 mrtvih. Slijede Uganda sa 72 oboljela i Tanzanija sa 61, Peru sa 66, osim toga sporadično je slučajeva bilo još u centralnoj Aziji, Kini, Južnoj Americi...

Najčešći oblik kuge je onaj bubonski, koji ubija između 30 i 60% oboljelih. Rjeđi oblik je plućna kuga. Zanimljivo je da ljudi kugu mahom ne doživljavaju kao zoonozu iako je prenose buhe s glodavaca na čovjeka.

Prije 10 godina grupa američkih i francuskih naučnika objavila je u u naučnom magazinu "PloS ONE" jezivi slučaj da je Yersinia pestis, uzročnik kuge, od neke druge bakterije, koja je razvila otpornost prema određenom antibiotiku, jednostavno "kopirala" njenu otpornost. U trenu je proradila noćna mora kolektivne istraumatizirane svijesti čovječanstva zbog 200.000.000 ljudi koje je ova bolest u raznim oblicima pobila od pamtivijeka do danas.

WHO svake godine zabilježi više od 2.000 slučajeva zaraze kugom, no zahvaljujući sve snažnijim antibioticima, od ukupnog broja zaraženih godišnje umire njih samo deset posto. To znači da smo zasad zaštićeni dosezima moderne medicine, ali ovakvi odnosi uskoro bi se mogli promijeniti.

Na Madagaskaru, na kojem je učestalost izbijanja zaraze veća nego igdje drugdje, 1995. godine izoliran je uzročnik kuge za koji se ustanovilo da je otporan na čak osam antibiotika kojima je bio tretiran. Stručnjaci s Instituta Pasteur u Parizu analizirali su genetski materijal uzročnika i ubrzo kao nositelja imuniteta identificirali stanoviti plazmid, prstenastu DNK strukturu sposobnu za izmjenu među bakterijama, i nazvali ga pIP 1202. Otkriće je 1997. objavljeno u "New England Journal of Medicine", a o porijeklu otpornosti na antibiotike moglo se dalje samo nagađati.

I nagađalo se sve dok istraživački tim francuskih i američkih stručnjaka nedavno nije ustanovio da određeni tip salmonele, koji je također pokazao otpornost na neke antibiotike, u sebi nosi plazmid izrazito nalik na onaj nazvan pIP 1202 koji je pronađen u uzročniku epidemije na Madagaskaru 1995.

Njihov je zaključak bio da i jedan i drugi plazmid imaju zajednički izvor te da se kao nespecifični za pojedinu vrstu mikroorganizama.

lako prenose s jednog uzročnika bolesti na drugi. Mikrobiolog Jacques Ravel s Američkog instituta za genetska istraživanja u Rockvilleu u državi Maryland, čiji je tim proveo istraživanje, naveo je u nizu izjava za medije da je Yersinia pestis, izolirana na Madagaskaru, svoju otpornost vrlo vjerovatno naslijedila od neke klice koja joj je prethodila.

Prijenos otpornosti među bakterijama inače je prirodan proces jer su bakterije sklone međusobnoj izmjeni genetskog materijala u određenim uslovima. Ali, kako je dotični plazmid pronađen u bakteriji salmoneli, čija otpornost na antibiotike posljednjih godina eksponencijalno raste, te kako je isti plazmid pronađen i u još nekim bakterijama u uzorcima mesa iz nekoliko klaonica u SAD, Ravelov tim sklon je bojazni da sve skupa ima veze s primjenom antibiotika u uzgoju stoke i peradi.

Uzgajivači stoke, naime, tretiraju životinje brojnim medikamentima kako bi imali što veću zaradu, što nadalje uzrokuje sve češću pojavu mikroorganizama otpornih na antibiotike.

U članku iz 2007. glasila Instituta Pasteur mikrobiologinja Elisabeth Carniel, koja je također učestvovala u istraživanju, upozorila je na "mogućnost ozbiljnog zdravstvenog problema samim tim što je otkriven izrazito otporan tip bakterije Yersinije pestis".

Na Starom kontinentu nema razloga za paniku trenutno, jer slučaj kuge kod čovjeka nije zabilježen već dugo, no u brojnim dijelovima Afrike, Azije, Južne Amerike i zapada SAD situacija je kudikamo drugačija. Tamo se od kuge umire zapravo sve češće. Indija je ozbiljno shvatila epidemiju iz 1994. godine, kada su od kuge umrle najmanje 54 osobe te se otad ozbiljno tamane štakori. Samo u Bombayu u akciji suzbijanja kuge te je godine pobijeno tačno 442.186 štakora.

Najgora je situacija u Africi. Prema podacima WHO, samo 2003. godine u svijetu je registrovano 2.118 oboljelih i 182 umrla, od čega čak 99 posto u Africi.

Dakle, kuga je još prisutna, a njen uzročnik jača, možda i zbog našeg uzgajanja "supermikroba" neracionalnom primjenom antibiotika.

Ipak, svakako je umirujuće to što bismo vjerovatno i sa superbakterijom nekako izašli na kraj.

Ali, kako je u svom remek-djelu napisao Albert Camus: "Na svijetu je bilo isto toliko epidemija kuge koliko i ratova. Pa ipak, kuga i rat zaticali su ljude uvijek nemoćne".

Kod bubonske kuge bakterije se šire limfom te nastaju velike otekline, tzv. buboni. Svojevremeno je označena kao bolest koja bi se mogla upotrijebiti kao bakteriološko oružje.

Septikemična kuga razvija se ako ne izbiju buboni te nastaje trovanje krvi, odnosno sepsa, i odumiranje tkiva koje pocrni. Smrt nastupa unutar 36 sati. Plućna kuga najviše je zarazan, ali danas najrjeđi oblik. Često nastupa kao posljedica bubonske kuge, ali se prenosi i kapljično s čovjeka na čovjeka. Ako se ne liječi, u 90 posto slučajeva završava smrću.

Od 165. do 180. godine prva velika epidemija kuge pokosila je na Bliskom istoku pet miliona ljudi. Talas zaraze proširio se i do Rima, gdje je na dan umiralo i do 5.000 ljudi. Druga velika epidemija krenula je 541. godine iz Egipta te se proširila i do Konstantinopola, gdje je pomorila 40 posto stanovništva stopom i do 10.000 umrlih na dan. Počevši 1347. godine, u šest godina treća velika epidemija odnijela je 25 mil. ljudi na Starom kontinentu, trećinu stanovništva.

Zbog političke stabilnosti, broj stanovnika od 950. do 1250. utrostručio se i dostigao 75 miliona. Godine 1300. došlo je do klimatskog zahlađenja, slabije su urodili usjevi te su osiromašeni seljaci nagrnuli u gradove i prenaselili ih.

Vladali su loši higijenski uslovi pa su posljedice bile utoliko gore. U manjim naletima kuga je i poslije izbijala te je zabilježeno da je 1665. zbog kuge bio zatvoren fakultet na kojemu je studirao Isaac Newton, koji se zbog toga vratio kući i počeo mozgati o revolucionarnim idejama iz matematike, fizike, astronomije i optike.