"Antivaks pokret" (pokret protiv vakcinacije, op.prir.) Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) označila je kao jednu od 10 najvećih prijetnji po globalno zdravlje u 2019. Međutim, on ne jenjava. U Srbiji ovaj pokret je naišao na podršku pojedinih političara koji su u borbi za prevlast zaboravili na najosnovnije - da bi trebalo da se bore za građane, i da kršenje zakona mora da bude sankcionisano.

Epidemija morbila obilježila je 2018. godinu, i prijeti da izbije ponovo u svakom trenutku.

Dragana Petrović je majka koja je odlučna da istjera pravdu za kćerku Nađu. Ona je u četvrtom mjesecu 2018. preminula od malih boginja kojim je zaražena u jeku epidemije u Srbiji. Dragana je odlučila da svoju priču podijeli sa javnošću, kako se ista stvar ne bi ponovila.

Ona tvrdi da je zaštitnica prava pacijenata u Kragujevcu, Vesna Stevanović, poslije detaljnog uviđaja sačinila izvještaj u kome se navodi da su zdravstveni radnici Kliničkog centra Kragujevac na odjeljenju pedijatrije načinili ozbiljan propust.

- Ugrozili su njenu bezbjednosti i nisu poštovali protokol i smjernice koje je Ministarstvo zdravlja izdalo u novembru 2017. radi sprječavanja širenja infekcije morbilima - ističe Dragana.

Ona je na Fejsbuku objavila Nađine fotografije iz bolnice, a ovu odluku je tada donijela jer je shvatila da je to jedno od najjačih oruđa u borbi protiv antivaks "pokreta".

- Javljaju mi se članovi porodica onih koji su preminuli ili preležali morbile. I bukvalno, svaku tu priču, uz njihov pristanak, ja ću iznijeti javno - navodi Dragana.

- Antivaksere nimalo ne potresa bilo šta u vidu riječi, ništa napisano, oni će to pročitati i zanemariti. Veoma je bitno da se vide te fotografije, kako to izgleda, na šta to liči.

POVEZANO
Nađa Petrović ospice 0 DZPOTRESNO PISMO MAME MALE NAĐE (3) koja je preminula od ospica

Odluka da to uradi nije bila laka. Dragana se danima lomila i razmišljala šta će sa fotografijama i kako će ljudi reagovati kada ih vide.

- Na kraju sam presjekla jer ja riječima nikad ne bih mogla da opišem to, a mnogi ne bi ni povjerovali da je to bilo toliko strašno.

Nakon toga su Dragani počeli da se javljaju ljudi da joj kažu da su se premišljali oko vakcinacije, sve dok nisu vidjeli Nađine fotografije.

Bila je u pravu.

Dragana Petrović - mala Nađa VICE DZ

Još u osmom mjesecu 2017. mediji su objavili da više od 60% roditelja nije vakcinisalo svoju djecu na opštini Stari Grad, da je broj vakcinisanih u Srbiji alarmantno opao i da nam prijeti epidemija.

Roditelji na čelu s pedijatrom Tomislavom Stevanovićem krajem novembra iste te godine podnijeli su čak i krivičnu prijavu protiv javnih ličnosti i najglasnijih antivaksera za koje tvrde da su svojim istupanjima promovisali nedokazanu štetnost vakcina. Ni ovaj potez nije imao veći odjek među onima koji su propustili obaveznu vakcinaciju.

Strah i neznanje su učinili svoje i pored apela medija i brojnih nastupa stručnjaka koji su upozoravali da je broj vakcinisanih nedovoljan da bi se održalo ono što nazivamo imunitetom krda, epidemija morbila je počela u oktobru 2017. godine i zaključno sa 20. aprilom zabilježeno je 4.858 oboljelih i 15 smrtnih ishoda. Nađa je jedno od troje djece koja su preminula.

Dragana se od januara 2018 bori - sa ljekarima i sa nepoznatim ljudima koji joj na mrežama šalju poruke, uglavnom prijeteće, ali i one u kojima joj objašnjavaju da njeno dijete nisu ubile morbile, već vakcine. Jedna osoba joj je napisala da će i njena starija kćerka završiti kao Nađa!?

Dragana smatra i zdravstveni sistem i antivaksere odgovornim za smrt njene dvoipogodišnje kćerke.

- Znam da su Srbi takvi, da uvijek tražimo nekoga da okrivimo da bi nam bilo lakše. Ali ja ne tražim krivca da bi meni bilo lakše, nego zato što stvarno vjerujem da je moglo da se spriječi sve to. Znam kroz šta sam prošla, znam šta sam pričala i da su mnoge stvari mogle da se urade mnogo ranije - navodi Dragana.

Propusta u Nađinom slučaju, tvrdi ona, bilo je mnogo. I u kragujevačkoj bolnici, i u Institutu za majku i dete.

- Ja sam se trudila i čuvala je i pazila je. Na svaku moguću njenu promjenu ili bilo šta ja sam jurila kod ljekara. I vodila sam računa o njoj. Toliko sam se trudila joj pružim normalan život, da je sačuvam do takvih stvari, da bi zbog nečije tuđe greške, i zbog nečije bahatosti ona meni bila oduzeta. Razumiješ. To mene najviše boli. Mnogo me nervira kad kažu «ona je bila već mnogo bolesno dijete». Nije bila. Ona je bila normalno i zdravo dijete. Nije se razlikovala od druge djece. To mi je veoma teško da objasnim. To me najviše nervira.

Dragana se iznova vraća na odluke o tome ko ima pravo da živi a ko ne.

- Nađa je imala prava da joj se produži život i pet sati, ako je to moguće. I to pravo nije smio niko da joj oduzme. Ona je imala prava na život, a nije ga dobila - smatra Dragana.

Nađa je rođena naizgled zdrava i ništa u porodilištu nije ukazivalo na to da ima autoimunu bolest poliglandularni sindrom tipa 1. Dijagnozu su im dali u inostranstvu, nakon što su godinu dana radili različite testove u srpskim zdravstvenim ustanovama bez konkretnog odgovora na pitanje od čega boluje Nađa.

- To je jako rijetka bolest. U Srbiji, u registru rijetkih bolesti, nije zabilježena nijedna osoba. Riječ je disfunkciji endokrinih žlijezda u organizmu. S tim se živi normalno, uzima se samo suplementarna terapija - kaže Dragana.

Nastavlja da mi priča kako je Nađa mogla da doživi duboku starost, da je bila kao i sva ostala djeca.

- Čak je bila i naprednija i razvijenija od starije sestre, Anastasije... Dijete zdravo, što babe kažu «kao jabuka» - objašnjava ona.

Zbog toga je možda i najviše povređuje to što čuje «da bi Nađa umrla svakako». Prije nego što je zarađena morbilama, Nađa je preležala grip i rotavirus.

- Morbile su nešto što teško podnose i zdrava djeca, a kamoli neko koje je već kompromitovano. One nisu dječija bolest, da jesu, vakcine ne bi postajale – nastavlja Dragana.

Zbog kompromitovanog imunog sistema Nađa nije smjela da primi žive vakcine, ali su njeni roditelji odlučili da rizikuju kada je počela epidemija morbila i zajedno s doktorima donijeli odluku da MMR vakcinu Nađa primi u bolničkim uslovima. Međutim, zarazila se prije nego što je do toga došlo.

- Bili smo svjesni rizika, ali i činjenice da sve te nuspojave nisu ni izbliza opasne po nju kao morbile - navodi Dragana.

Šestog januara Dragana je Nađu odvela u kragujevačku bolnicu jer se žalila na bol u nogama, koji je bio simptom manjka kalcijuma u organizmu.

- Ispostavilo se da sam bila u pravu i da mora da ostane da prima vensku terapiju par dana kako bi joj podigli nivo kalcijuma – objašnjava Dragana.

Nađa je bila smještena u izolaciju, međutim sutradan su u istu sobu primili dječaka koji je imao temperaturu, kašljao je, kihao, imao je konjuktivitis i povraćao je.

- Nije mi bilo jasno zašto je to dijete ubačeno s nama u sobu. Pomjerila sam Nađu na drugi kraj sobe, otvorila vrata, prozore. I kada je ona zaspala otišla sam da se žalim ljekaru koji je bio dežuran i rečeno mi je da mora tako privremeno jer nema dovoljno mjesta - navodi Dragana.

Nađa je nedugo poslije toga prebačena u izolaciju. Nakon par dana, zbog pogoršanja njenih rezultata, donijeta je odluka da se prebaci na Institut za majku i dete, na koji nije odmah upućena jer je u Beogradu već vladala epidemija malih boginja.

Tog dana, kada su kretale za Beograd, Dragana je u kupatilu bolnice vidjela majku dječaka. Pitala ju za zdravlje njenog sina, na šta joj je žena odgovorila: «Pa on ima morbile». Dragani su se odsjekle noge.

- Odmah sam otrčala kod Nađine ljekarke, pitala sam je šta ćemo da radimo ako ona dobije morbile, a ona mi je odgovorila «Ja stvarno ne znam, samo nam je ostalo da se nadamo, i da molimo Boga da neće da ih dobije, jer ako dobije ishod svi znamo».

Nakon propusta u kragujevačkoj bolnici, napravljeni su propusti, kako tvrdi Dragana, i na Institutu za majku i dete u Beogradu.

U obje ustanove vode se unutrašnje kontrole i pravni postupci kako bi se Draganine tvrdnje potvrdile. Kada su primljene, 12. januara, Dragana je odmah napomenula da je Nađa bila u kontaktu sa morbilama. Već sutradan, Nađa je prestala da se budi, nije imala nikakve reakcije, osim kad bi je Dragana snažno prodrmala. Ono što je uslijedilo je Draganino neprestano upozoravanje ljekara na Nađino stanje, i njihovo ignorisanje.

- Njoj su leukociti bili 1, što znači da ona nije imala nikakav odbrambeni mehanizam, i da su joj morbile preuzele cijelo tijelo. Nije imala snage – tužna je Dragana.

Dragana tvrdi da je Nađa dobijala samo infuziju.

- Tražila sam da joj stave sondu ne bi li nešto unijela u organizam, a ona mi je odgovorila da nema potrebe – nastavlja Dragana koja je išla i da se žali kod načelnika odjeljenja, bez uspjeha.

- Ne može niko da mi kaže «dobro je», kad ja znam kako ona izgleda kada nije dobro.

Doktorka je Draganu, kako ona kaže, uvjeravala da «to nije ništa», iako su «svi Nađini rezultati bili katastrofalni».

- Trebalo je i transfuziju da primi, ali i to su odlagali. Čak i imunoglobuline nije primila do dana dok nije pala u komatozno stanje, a trebalo je da ih primi čim sam prijavila da je bila u kontaktu sa morbilama – nastavlja dalje Dragana, koja smatra da je propusta u radu ljekara bilo kako u Kragujevcu tako i u Beogradu.

Kada je urađen rendgenski snimak Nađinih pluća, Dragana tvrdi da je radiolog u zaključku napisao da je «snimak uredan», da bi se dva sata kasnije ispostavilo da je snimak pokazivao nešto mnogo drugačije od «uredan».

- Nije lijepo pročitao snimak, koji je bio katastrofalan. Pluća su joj bila puna vode i morala je da bude intubuirana jer nije mogla da diše samostalno – navodi Dragana.

Dragana dodaje da je Nađa prebačena na intenzivnu njegu tek nakon što je ona molila ljekare.

- Ja sam nju držala u krilu, bila je crna, primala je sedam litara kiseonika, što je previše za dijete njenog uzrasta. Ona je bila modra, nokti su joj bili modri, šake su joj bile naduvene, i ona je udisala na 15 sekundi. Cijelo lice joj je bilo izobličeno. Temperaturu je imala 41,7. I ja sam na kraju molila sestre da pozovu dežurnog ljekara. One su pozvale tu doktorku koja je u prethodnim danima govorila kako Nađi nije ništa, kako će sve to da prođe, kako je to normalan tok bolesti. Rekla im je da nema potrebe da se prebacuje na intenzivnu njegu, «nije njoj ništa». Na kraju sam rekla sam medicinskoj sestri: «ako nećete da tražite dežurnog ljekara, sjedite ovdje, ja ću da ga tražim, da ga uhvatim za ruku i ako treba da ga dovučem». Tek tada je pozvala dežurnog ljekara, koji je odmah rekao da je Nađa, bez ikakve dileme, bila za intenzivnu njegu i prije deset dana. Rekao je «ovo dijete je na samrti», u dahu će Dragana.

Nađa je na intenzivnu njegu primljena 22. januara, te večeri Dragani su rekli da je u teškom stanju, ali da je ono stabilno i da joj nije potrebna podrška aparata. Sedam sati kasnije Nađino stanje se drastično pogoršalo.

Rečeno joj je da su prestali da joj rade bubrezi, da ima unutrašnjeg krvarenja, da ne može da diše i da samo «čudo» može da je spasi. Od tog dana počinje njena borba za život. Stavljena je na aparate, uvedena joj je sonda. Primala je 30-40 ijlekova u toku dana.

- 23. januara izašla je doktorka koja ju je primila i rekla mi da se stanje promijenilo za 180 stepeni, i da je Nađa u veoma teškom stanju i da joj se ne daju nikakve šanse preživljavanja – nastavlja Dragana.

Kada je otišla da je posjeti, Dragana nije mogla da prepozna Nađu.

- To nije bilo dijete koje sam ja poslala na intenzivnu jnegu. Ušla sam u sobu i pitala «gdje je Nađa?». A oni su mi rekli, «pa evo je ovdje u krevetu» - prisjeća se Dragana.

Od kraja januara do 4. aprila, kada je preminula, Nađa je provela na intenzivnoj njezi.

- Stanje joj je bilo promjenljivo. Te je bila jako loše, te su je stavljali u indukovanu komu, te su je iz nje budili. Jedan dan me je gledala, drugi uopšte nije bila svjesna....

Dragana je bijesna. I to se jasno čuje u svakoj njenoj rečenici. Dok je vodila računa o Nađi, vukla ljekare i medicinske sestre za rukav borila se i sa antivakserima, riješenim da je prevedu na pravi put.

U njoj su prepoznali idealnu žrtvu, majku koja pati i koja je spremna da učini sve za svoje dijete. Ona je s druge strane odlučila da im stane na put.

- Ja držim dijete u naručju koje je na aparatima, a drugom rukom odbijam poruke – navodi Dragana.

Krivi su i jedni i drugi. S jedne strane ništa se ne bi desilo da je ljekari spojili sa bolesnim dječakom u bolnici, a sa druge strane ništa se ne bi desilo da nije izbila epidemija. Ne bi imala s kim da bude spojena u bolnici. Oni su glavni izazivači svega.

- Htjeli su da ja i postanem antivakser i da javno iznesem da je moje dijete oboljelo od vakcina. Ja vjerujem u medicinu i ljekare i stvarima koje su naučno dokazane - tvrdi Dragana.

Dragana navodi da YouTube klipove ignoriše jer «to mogu i ja da napravim i izbacim». Dodaje da i dalje dobija poruke, ali da je prevashodno brine ciljanje ranjivih roditelja uplašenih za zdravlje svoje djece.

- Plašim se da će mnogi roditelji u trenutku straha, kad tek dobiju dijete, pa treba da ga odvedu na prvu vakcinu, podleći njihovim pričama. To mene nervira. Ne nervira mene što oni meni šalju poruke. Jer oni vide veliku prijetnju u meni, pošto je Nađina priča ovako daleko otišla, i ovako javno.

Ne želim ni da pomislim kako je Nađi je bilo. Ni meni nije bilo teško onoliko koliko je njoj bilo. U jednom trenutku, poslije dva mjeseca, ja sam samo pomislila «Bože uzmi je, samo da se više ne muči», priznaje Dragana, jer je već tad znala da Nađa više ne može da se oporavi.

Išla sam u crkvu i molila Boga da se više ne muči. Bilo mi je mučno da gledam kroz šta prolazi. Ja joj odem u posjetu, a ona samo kuka i cvili, ne može oči da otvori. Ne može da kaže šta je boli. To su strašne muke i ne bi ih poželjela čak ni najgorem neprijatelju. Ni njoj ne bih poželjela. Samo sam htjela da prestane da se muči. Jer meni će da bude teško, ali će bar njoj da bude lakše.

U bolnici su joj rekli da se Nađa nikada neće u potpunosti oporaviti, čak i ako preživi morbile, od kojih je bolovala tri mjeseca.

Nakon tri mjeseca, 4. aprila 2018. Nađa je preminula. Epidemija je nedugo poslije toga utihnula. Broj vakcinisanih je porastao i dostigao 97%.

- Jako sam ljuta. Kada je Nađa umrla i kada je stigla vest da je epidemija stala. Pomislila sam što baš sad? Sad kada je ona umrla. Što nije stala prije nego što se ona zarazila? Zašto je ona morala da umre da bi stalo sve? I na to sam ljuta i bijesna. I ne samo ja, svi članovi moje porodice, moji prijatelji. O tome pričamo svakodnevno - objašnjava Dragana.

Jako brzo antivakseri su počeli da dijele dezinformacije o Nađinoj bolesti, i uzrocima njene smrti.

- Njima je za sve kriva vakcina. Ja sam se čak jednom našalila i napisala «puko mi je nokat, da nije od vakcine?» Toliko su smiješni. S njima nije moglo kulturno i pristojno - priča Dragana.

Kada je Nađa umrla Dragana danima nije smjela da izađe na ulicu.

Imala sam strašan paničan poremećaj. Plašila sam se ljudi. Svega sam se plašila. Ali od kako sam objavila priču toliko podrške imam. Evo sad sjedim sa tobom, normalno pričam, a prvi put te vidim u životu. Nikakav strah nemam.

Dragana ističe da je najveću podršku dobila od pedijatra iz Zrenjanina Tomislava Stevanovića, jednog od podnosilaca krivične prijave zbog širenja dezinformacija u vezi s vakcinama. Ponosna je na edukaciju roditelja kojom se bavi u posljednjih nekoliko mjeseci.

- To je borba za zdravlje naše djece, a prije svega za zdravlje ugrožene djece koja zavise od kolektivnog imuniteta. Zastrašivanje kaznama i zatvorom neće pomoći. Bavimo se edukacijom roditelja što se pokazalo kao mnogo efikasnije. S protivnicima vakcinacije danas razgovaramo civilizovano, i veliki procenat njih je promijenio mišljenje - zaključuje Dragana.

PODRŠKA. Nađina priča se proširila van Srbije, Dragani stiže podrška iz Amerike, Australije, Italije...

- Ja svakodnevno dajem izjave za njihove medije. I ne želim da prestanem. Ne želim da se zaboravi. Sve dok se o njoj priča, Nađa će da živi. A ja neću da priestanem da pričam nikad. Ne prođe 15 minuta da o njoj ne mislim...

Na kraju, i pored aktivizma i tužbi i rasprava na Internetu, Dragana tvrdi da se u njenom odnosu prema Nađinoj smrti ništa nije promijenilo.

- Znaš, meni je danas isto kao što je bilo kad je umrla. U većini poruka podrške meni kažu «biće lakše». A nije lakše, samo naučiš da živiš sa tim bolom...