Posljednje riječi nekog čovjeka često čuju doktori ili medicinsko osoblje koje brine o pacijentu. Ovo su neke od neobičnih i šokantnih zabilježenih izjava prije smrti:
Ljudi pred smrt ponekad se prisjećaju stvari iz prošlosti, misleći da se dešavaju sada, a najčešće je prisjećanje na jake emocije. U slučaju veterana iz Drugog svjetskog rata, on je počeo moliti za milost i život nacističkog vojnika. Kako bi ga umirili, doveli su mu doktora koji zna njemački te mu je rekao «U redu je, gospodine Caticature, slobodni ste». Nevjerojatno, ali u tom se trenutku pacijent umirio te je 30-ak sekundi kasnije umro.
Stvari koje ljudi vide pred smrt nisu uvijek simboli sreće i mira. U slučaju starice koja je bila u staračkom domu i kojoj su počeli otkazivati organi, ona je preplašena stisnula dugme kako bi pozvala sestru. Na uho joj je šapnula, tako da niko drugi ne može čuti - makar su bile same, muškarac u crnom je tu.
Sestra se zbunjeno okrenula prema uglu prostorije, u kojem nije bilo ničega. Starica je ponovila «Tu je. Zar ga ne vidiš? Sav je u crnom, ima i crni šešir. Pogledaj kako su mu oči crvene. Istjeraj ga vani». Sestra ju je primila za ruku, nadajući se kako je ipak riječ samo halucinaciji. Ubrzo je žena umrla.
Smrt djece je jedna od najtužnijih stvari s kojom se čovjek može susresti u životu. Kad su se dvojica dječaka igrala kraj potoka nedaleko od svojih kuća, dogodilo se nešto katastrofalno - pukla je cijev naftovoda, zbog čega je cijelo područje postalo visoko zapaljivo. A upravo su se tada dječaci igrali s upaljačem te su uzrokovali požar. Obojica su teško opečeni te su bili u stanju šoka. Kad je medicinsko osoblje došlo i počelo se brinuti o njima, jedan od njih je potreseno rekao «moja mama će se jako ljutiti na mene jer sam uništio novu odjeću». Nesvjestan da će umrijeti, dječak je odmah nakon toga izdahnuo.
Većina ljudi želi čistu savjest prije nego umre, pa za posljedicu mnogi od njih na smrtnoj postelji priznaju svoje grijehe. Tako je jedan pacijent u svojim posljednjim trenucima hirurgu neprestano ponavljao «tijelo je u šumi kraj hrastovog drveta».
Nije davao nikakva dodatna objašnjenja te nije izgledao prisebno. Ipak, policija je odmah pozvana.
Stariji je muškarac s hroničnim dijabetesom te nakon amputacije organa bio pred samu smrt, a poželio je oprostiti se od svoje familije. Svi su došli, osim njegovog sina koji je bio van zemlje. Kad su mu rekli da će doći za 17 sati, samo je rekao «17 sati, to je puno». U tom je trenutku zaspao i tek se povremeno budio bez da je govorio. Uspio je izdržati i dočekati sina, razgovarao je s njim i 10 minuta nakon toga umro.
Medicinska sestra koja je brinula za gospođu kojoj su otkazali bubrezi te je nastupila sepsa pamti ovaj slučaj kao jedan od neobičnijih u svom radnom stažu. Dok je starici davala vode, ona je podigla ruku i prekinula je u tome, rekavši «ne moraš to raditi više zlato, Bill je ovdje, ja moram ići». Odmah nakon toga je umrla, bez imalo straha ili napetosti. Bill je bio njen suprug koji je umro pet godina ranije.
Smisao za humor neke ne napusti do samog kraja, barem je tako bilo u slučaju morbidno pretilog pacijenta koji je razvio čireve na nogama te su mu ih morali amputirati. Operaciju je teško podnio i bilo je očito da umire, ali on svjestan te činjenice svejedno se našalio: «Dobre vijesti doktore, vidite da sam ipak malo lakši». To je bilo posljednje što je rekao.
U hospiciju gdje brinu o terminalno bolesnim pacijentima, medicinsko je osoblje premještalo pacijenta koji je svako malo gubio svijest te praktično nije komunicirao. Odjednom, uspio je sjesti na krevet te ih u čudu pitao «Zašto su svi ovi ljudi ovdje?» Osoblje se zbunjeno pogledalo, jer su bili sami. Odmah nakon toga je umro...
